You go back to her, and I go back to black...

Nije je dugo bilo...
Dosta se toga promijenilo, a opet se osjeća kao da se godinama nije maknula s jedne te iste točke u njezinom životu...
Prije gotovo godinu dana poželjela je mnoštvo stvari...
Nove ljude, nova mjesta, nove navike, novog Njega...
I promijenilo se, da. Dobila je sve što je priželjkivala.
Osim onoga što joj je bilo najpotrebnije. Novog Njega.



Ali zapravo ima osjećaj da se On jako promijenio.
Ono sve po čemu ga je pamtila kao da je isčeznulo s Njom.
Ostalo je jedino ono što ju je na Njemu uglavnom živciralo.
A sada se za to jedino i hvata. Jer to je ipak njen On.

Imala je novu priliku. Ali uz novu priliku i loš predosjećaj.
Stoga je jednostavno posustala. Odlučila je da neće srljati bezveze.
I niti ovoga puta nije pogriješila. Njezini instinkti spasili su je od same sebe.
Da opet ne ispadne povrijeđena. I da se ponovno ne vraća na staro.



Bez obzira na sve odlučila je iskoristiti još jednom tu priliku. Ako se ona opet pojavi. Shvatila je da samo želi zapamtiti određeni osjećaj kako se više ne bi morala dovoditi u istu situaciju.
Odlučila je.



Prolazeći pored tog mjesta sunčeve zrake odvukle su ju ondje. Kroz visoke grane caklio se odraz sunca u jezeru. Sjela je. Zapalila cigaretu. Ostavila osmijeh umjesto suze. I otišla. Za Suncem.

Parole, sve same parole, prazne parole

Sjedi u šarenim čarapama s kapućinom na stolu i povremeno s cigarom u ruci.
Još uvijek razmišlja o tome kako joj se javio.
Iako je to bilo satima prije.
Razmišlja o tome kako ne može zapravo niti prestati misliti na išta drugo, pa joj je sukladno tome i dan prošao s ponekim razočarenjem.

Pri izlasku iz zgrade vidjela je Nju.
Prekrasnu, vitku i visoku djevojke razigrane, kovrčave kose i toplih, smeđih očiju.
Skoncentirala se na to da Ju u mnoštvu ne pogleda, niti da joj Ona uzvrati pogled.
No okrenuta leđima nije mogla vidjeti Njenu reakciju, već joj je samo osjećaj nervoze i nepoželjnosti prošao kroz svaki živac.



Vidjevši Nju, ponadala se da će nakon podosta vremena ugledati i Njega.
No, stotinu lica se izmijenilo na suncem obasjanim ulicama i među mnoštvom prolaznika pokušavala je pronaći Njegov, već tako joj poznati obris.
No, njene želje nisu ispunjene i ona je mislila da će joj dan proći bez ikakvih tragova njegovih pogleda, riječi ili osmjeha.

No, prevarila se, došavši doma pročitala je još jednu Njegovu parolu upućenu njoj.
Parolu koja je toliko beznačajna i bespotrebna da se i sama počela čuditi kako joj je toliko zaokupila misli i zagrijala srce.
Shvatila je da nije važna parola, da nije važan način, važno je samo obraćanje, samo to što je se sjetio.
Kao i uvijek, još jednom joj je to bilo dovoljno samo da preživi dan ispunjen razočaranjima i dobije dozu elana potrebnu za sutrašnje buđenje.

Dream a little dream of me

Još jedan tužan dan i sve podsjeća na san,
nek` probudi me neko ovo stvarno boli...


Često sanja ono što svim srcem priželjkuje.
Tada uživa u onome što vidi.
Kao neki njezin omiljeni film.
Koji je odgledala milijun puta.
I probudi se s osmjehom na licu.

No samo par trenutaka kasnije, postaje svjesna gdje je i tko je ona.
Postaje svjesna svega onoga što se zbilo dan prije.
Onoga što tek treba preživjeti i napraviti.
Tada se poželi još samo na trenutak vratiti u krevet.
No svjesna je da ne može.
Svjesna je da se mora pribrati.
Jasno i racionalno razmišljati i smisliti kako proživjeti još jedan dan bez nepotrebne depresije i melankolije.



I katkad joj to pođe za rukom.
Razmišlja samo o dobrim stvarima.
Sluša samo euforične pjesme.
Nasmiješena je cijeli dan.
Sretna je.

No opet, ponekad joj dan ne ispadne onakav kakvom se nadala.
Ispadne loš, depresivan, melankoličan.
Onda je nesretna i mrzovoljna.
No shvaća da je to još samo jedan dan.
Još samo par sati koje mora preživjeti.
Do nekog novog sna.
Do sutrašnjeg lijepog jutra.
I to je čini zadovoljenom.



Usput, ispričava se zbog poduže odsutnosti, ali nije bila u prilici koristit se računalom.

Living for the moments :oD

Ponekad ju njihovo ponašanje zbilja dotuče.
Ponekad joj dođe jedino da sjedne i plače od očaja.
Ali ona to ne čini.
Trudi se zaokupiti misli nekim drugim stvarima.
I sretna je što joj u tome mogu pomoći njezine najdraže.
Sretna je kada je vani suce i kada može satima uživati u svemu i svačemu bez da Ih vidi.



No, svako malo oni se pojave.
Ponekad Ga vidi samoga. I tada joj se čini da je poneki Njegov pogled upućen samo njoj.
Ili čak i poneki osmjeh.
Tada ne vidi ništa drugo osim Njega. Tada joj srce lupa sve jače i jače.
Tada ne čuje zvukove i ne vidi obrise.
Kao da gleda jednu te istu sliku na kojoj je On samo njezin. I uživa u njegovom osmjehu. Njegovim usnama. Njegovoj kosi. Njegovim prekrasnim očima.
Tada sanja da je vrijeme stalo. Da je zapela u nekoj međugalaksiji u kojem postoje samo On i ona.
Ti djelići sekunde koliko su joj posvećeni Njegovi pogledi i osmjesi njoj se čine kao vječnost.
I premda zna da bi se trebala usredotočiti na druge stvari, odnosno osobe ona se usrećuje i zadovoljava i samim tim djelićima sekunde.



Neki dan joj se obratio.
Došao je za njezin stol. Sjeo kraj nje. I pitao je par pitanja.
Ona se tada nije mogla usredotočiti na Njegove riječi. Samo je drhtala i osmjeh joj se ozario na licu od uha do uha. Osjećala je Njegovo tijelo. Njegovu toplinu. Njegov dah. I premda ne predug, taj trenutak joj je obilježio dan. Zapravo tjedan.
Sada uživa u tom događaju. Dok ih opet ne vidi zajedno.
I shvati da Njoj posvećuje prodornije i duže poglede. Prekrasne osmjehe.
Senzualne poljupce.


Bez obzira na sve, sretna je. Uživa u malim stvarima. Uživa u trenutcima.

Treasure hidden in her heart

Ponekad se pita zašto jednostavno ne može neke stvari zakopati duboko pod površinu?
Ostaviti i zaključati u prošlosti gdje im je i mjesto?
Zašto se nikako ne može pomiriti s činjenicom da su neke stvari prošle svršene radnje i da bi njoj bilo mnogo bolje kada bi ona zaista krenula dalje?




Već mjesecima se pravi da joj nije važno, da joj nije stalo.
No što više glumi, što više to skriva i potiskuje, to se lošije osjeća.
Osjeća se kao da iznutra trune.
I sama zna da to što više nije Njegova nije kraj svijeta, da postoje još mnogi drugi koji će tek zaokupiti njezinu pažnju, no trenutno ne može odvojiti svoje misli od Njega.
Ne može se skoncentrirati ni na što drugo.
Posebno kada vidi Njih.
Zajedno. Sretne i zaljubljene.
Tada se osjeća krivom i lošom osobom jer ponekad želi Njega za sebe, no tada shvati koliko je On zapravo sretan s drugom osobom i da ona nema nikakvih prava na Njega.




Misli kako joj je sada vrijeme da spoji svoje srce i razum i pokuša pronaći način da ono što je odavno trebalo biti zakopano nikada ne iznjedri an površinu...

.Musical night.

Na trenutak je osjetila istinsku sreću.
Naime, oni su na trenutak prekinuli.
No tada je shvatila da je to bilo djelomično njenom vlastitom krivnjom.
I tada, tada nije mogla da ne osjeti grižnju savjesti.
Jer kakva bi ona to osoba bila kada bi na račun nečije sreće pokušavala i sama biti sretna?

Slušaj sada i ne plači
Ja sam onaj koji puši
Znam da ništa ti ne znači
Al još nosim te na duši

Jučer. Jučer ih je gledala. Zajedno.
Zagrljeni. Zaljubljenih pogleda. Ljubili su se na svirci.
A ona? Ona je pokušavala ne misliti na njih. Pokušavala je sve poglede uprijeti na mnoštvo prezgodnih i predragih punkera.
Što joj je na kraju i uspjelo.
Uživala je u glazbi. U plesu. U zabavi. U piću. U cigaretama. U društvu.

Ostala si još u meni
Ko nedovršena priča
Ostala si kao dio
Ove pjesme, ovog kiča
Sada savršeno sjetan
Predajem se hladnoj noći
Znam da tebe više nema
I da nećes doći

No tada je došlo vrijeme kada je trebala otići doma.
Kada se rastala s prijateljicama osjetila je udarac.
Udarac u srce.
Briznula je u plač dok je čekala prijevoz na praznoj, mračnoj cesti bez žive duše.
Hladan vjetar joj je koristio da razbistri misli.
Tada je shvatila da joj je, bez obzira na sve, još uvijek stalo.

I dok gledam nebo
Tražim vrijeme da se vrati
Pitam sebe dal će ikad
Ova pjesma stvarno stati
Čekam da se sunce vrati
Spoji dvije sjene
Da osjetim kako Biba
Stoji tu kraj mene

The Coffee shop

Danas je bila na kavi.
Uživala u smijehu i pričanju svojih prijateljica.
Povremeno joj je pao na pamet.
No ubrzo isčeznuo sa sljedećom burom smijeha.



No tada se vratila doma.
I razmišljala.
O tome da gubi vrijeme.
O tome kako on voli nju i da je ona tu bespomoćna.
Jednostavno. Ne možeš nekoga natjerati da te voli.



Nakon toga, još jedan izlazak.
Tad ga je uvidjela.
S njom.
U sreći i veselju.
Trudila se izgledati sretno i smijati na sav glas.
Nije pozdravila.
Okrenula je glavu.
Zapalila cigaretu.
I to je bilo to.

For the 1st time

Khm, daklem.
Ja sam prije svega djevojka.
Ovaj blog pišem anonimno jer ne želim da itko zna tko sam i što sam.
Jednostavno želim pisati ono što najviše želim, a ponekad to nije moguće kad vaš blog čita mnogo ljudi za koje ne želite da čitaju ono što napišete.
Volim glazbu. Živim za filmove.
Volim mnoge prijatelje, obitelj i jednog Njega.
Mislim da bi to za sada bilo sve.
Pozdrav!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.